Sat
Tik Tak Tik Tak
promatram sat kako se kazaljke sporo pomiču... presporo, sjedim i zurim, nemoćna da se pokrenem, nemoćna da zaustavim luđačko jurcanje svojih misli.
Sve će biti dobro kad dođe ponedjeljak.
ili ne
sve će opet krenut ispočetka
Znam samo da mi nedostaje zraka, da me ove ulice guše, kuće se ruše na mene da me zatrpaju a ja i danas, nakon toliko godina čeznem za onim horizontom, samo sunce koje tone u more dok se tisuće boja prelijeva jedna u drugu i brišu crnu iz mene.
Tik Tak Tik Tak
Jednu po jednu sat odbrojava sekunde minute i sate, pretapajući se u dane tjedne mjesece i godine...
Da li je doista prošlo deset godina?
Da li je moguće tako dugo živjeti i biti mrtav u isto vrijeme.
Negdje dok je sat otkucavao sam izgubila sebe
Hedonysm
Svaki put nakon što provedemo noć zajedno dva dana letim. I onda padnem, slobodni pad.
Želudac potone i sa njim i ja dok se ne počnem osjećati kao da su sva mora ovoga svijeta iznad mene i pritišću me.
Kada dođem do tog trenutka zaklinjem se da ću te se odreći, zaklinjem i bogu i vragu, tebi i sebi i najboljoj prijateljici kojoj jedinoj mogu sve reći, a kad već pripita izlazim iz već neke birtije ili kluba u kojoj smo se našle, kad znam da me više nitko ne vidi, krenu suze.
Problem je naime u tome da te želim, više znatno više nego što bi trebala. I sa moje je strane čisti hedonizam biti s tobom, užitak u tvom mirisu, osjetu tvojih usana, dodiru tvoje kože uz moju. Mhhhhh
I koliko god sam po danu u stanju reći da je ovo nešto privremeno i da ćemo uskoro krenuti svatko svojim putem u pijanoj noći to izaziva suze kod mene. I ne samo pijanoj, i ne samo noći..... a ja inače ne plačem.
Ili je hedonizam to da želim zaštititi sebe od bola, jer sam svjesna da nećeš ostaviti svoj lijepo sređen život za mene. Je li hedonizam to što se želim zaštititi od bola? Uglavnom već danima vrtim po glavi onu "Just because you feel good doesn't make you right."
I onu - just because you feel good, still want you here tonight.
Kako da te se odreknem kad me boli disati bez tebe?
Kako da te se odreknem?
Zapovjedi
Sjedim u auto i vozim prema restoranu, slušam ih kako se svađaju i ne mogu se sjetiti kada su jedan drugome zadnje uputili lijepu riječ.
I na svaki uzvik, na svaku ružnu riječ, a ima ih previše za izbrojat, se još uvjek trznem, kao dijete.
Misliš sada zašto sam ovaj post nazvala zapovjedi.
Nedavno mi je moj ljubavnik održao predavanje o katolicizmu, tj. da nisam katolik on ne bi bio samnom. Na ovakove izjave se ona jedna protestantska četvrtina užasno uzjoguni, kao i one tri katoličke četvrtine kad moja teta krene s još jednim pokušajem preobraćenja na protestantizam.
Vozim tako i mislim o 10 zapovijedi, križam u glavi sve prekršene i porazno shvatim da je ostala samo još jedna, ona koju smatram najkonačnijom - ne ubij.
Nasmijem se u sebi jer Bog zna da volim sagriješiti bludno, budizam me zadnje vrijeme malo po malo privlači, psujem, pijem, ne idem u crkvu ....... i nižem ih samo, vrteći se u krug dok ne dođem na četvrtu.
Poštovanje za oca i majku sam već odavno izgubila. Tako davno da se više ne mogu ni sjetiti kada. Da li radi ove ili one okrutnosti, udarca, čega.......... samo znam da oni više ni ne znaju tko sam ja, da im ne pokazujem svoje pravo lice, na svako pitanje odgovor je "dobro", a već 12 godina nisam pustila suzu pred svojom majkom da ne vidi da sam slaba.
O da, čudovište sam. Proizvod genetike i sredine, odgoja i rata, osoba koja tako usrdno mrzi samu sebe i svijet uokolo i sretna sam samo dok radim jer tada ne razmišljam o sebi nego idem punom parom naprijed, a vikend je najgore vrijeme jer sam zarobljena tu, bez mogućnosti za bijeg.
O Bože znam da sam grešna, ali ukloni ovaj teret, skini mi okove, pretvori me u pticu i daj da pobjegnem.
Molim te Bože
Tvoja Kyra
Mobitel
Čitam Djevojke iz Riyada. Niste pročitali tu knjigu?
Ovabezno pročitati.
Volim tu knjigu, njen stil, mailova koje autorica šalje na grupu da olakša svoj duh, priča priču svojih prijateljica i koliko god kad uzmeš knjigu u ruke misliš da će ti taj svijet bit stran, nije. MIsliš one su toliko drugačije od nas.
Ali nisu.
Zar u svakoj od nas jednom nije postojala Sadima, koja je dopuštala da ju voljeni muškarac vrt oko malog prsta.
Ili Michelle, slobodoumna i žustra koja nije bila u stanju oduprijeti se svojoj obitelji.
Lamis, koju svi stalno pitaju zašto nije kao svoja sestra.
Ili Kamra u svom bolu i apatiji.
"Telefonske linije u Saudijskoj Arabiji zasigurno su deblje i gušće nego drugdje, budući da moraju podnijeti svu težinu onih prošaptanih čežnji koje zaljubljeni moraju razmijeniti, i uzdaha i poljubaca koje ne mogu razmijeniti u stvarnom svijetu - ili ne žele..."
Sjedim tu, gledam u svoj mobitel, sa smiješkom onoga tko zna da kad gledaš u vodu koji si pristavio za kavu da će duplo dulje trajati da zakipi. Tako i moj izdajnički mobitel, šuti duplo duže nego što bih htjela. A opet, jedina nam je veza, te poruke koje izmjenjujemo svaki dan, poruke skrivene od svijeta, poruke čije postojanje izdaje smješak na mojim ustima onog časa kada se mobitel oglasi.
Moja ljubav je tajna. I svaki dan ulažem trud da ju nitko ne primijeti. Pa čak ni on.
Onima od vas koji me pratite od početka sada klimate glavom. Pubertetska zaljubljenost kod žene od 30 godina. Da, da. Možda je bolje tajiti ju. Na izgled biti miran i samouvjeren kako i pristoji uspješnoj poslovnoj ženi, biti kamenog lica i mirnog duha dok odrađujem svoj radni dan i čekam da se mobitel oglasi. Sa onim poznatim piskom, koji donese osmjeh na moje lice.
Kako će završiti? Ne znam ni sama. Možda će i moja priča dobiti kraj nako 30 postova.
Možda ni tada.
Price to pay
Povukao si me za ruku, bliže sebi, pa van iz sobe u kojoj su stajali gotovo svi naši prijatelji, i u sekundi me tako zarobio da niti ti niti ja nismo primjetili osmjehe na njihovim licima dok su nas gledali kako se prepuštamo jedno drugome kao da nam je opet 17.
Nestajemo iza prvih vrata i počinješ me ljubiti, tako strasno kao da žudiš samo zamnom.
Ruke, usne, tiho stenjanje... moje tijelo odgovara tvojim dodirima i bez razmišljanja prepuštam ti se ni ne mareći za cijenu koju ću kasnije za sve ovo morat platiti, a dok si u meni mislim da mi nikada neće biti dosta...nikada.
Ali cijena koju plaćam je visoka. Oklop je napukao i otkrio zaboravljene stvari, stvar koje su zauvjek trebale biti skrivene. Ali još uvjek osjećam da mi nikad neće biti dosta
Oblaci
U duhu prošlog posta ostajem i sada, zarobljena u adolescenciji, u gimnaziji, gdje svi znaju sve i došaptavaju mi se iza leđa.
A ja plovim uokolo na oblacima, koji se, po mom dobrom starom običaju, mijenjaju od onih bijelih mekanih kao ovčice, do crnih, kišnih koji skrivaju munje.
Želim te nazvati greškom, ali ne mogu.
Žudim za tobom, ko za kapi vode, ko za proljećem što ne dolazi.
Za 2 dana će mo se opet naći na suprotnim stranama i ratovati. To nam je posao, a mi smo dobri u tome.
Ne želim te željeti
Želim te
17
Život je čudan
Život je kompliciran.
Jer stvar je u tome da volim biti sretna, ali kad sam sretna ne mogu pisati. Samo kada boli.
Iz čega se da zaključiti da sada boli.
Stvar je u tome da ulupaš godine u nešto, škola, faks, staž, karijera i odjednom pogledaš iza sebe vidiš 30 godina i prolupaš, uzmeš zadnju plaću, zapiješ ju cijelu, i poševiš se.
I odjednom, imaš i 30 i 17, nešto postane ništa, a ništa nešto i do blesavih ušiju na prolupaloj glavi si se zatelebao u nekoga. Kao sa 17...
Opet mi je 17, barem u duhu ako ne i u tijelu i opet tračam sa frendicom i analiziramo tko je što rekao i ne mogu vjerovati da je ovih 13 godina prošlo, jer ja sam još tu, i slušam Pearl Jam i cvilim za svirkom u Star F-u.
Sorry guys, nigdje niste tako dobro zvučali kao tamo, tada. Ali nećemo sada nostalgiju.
Bit priče, vjerojatno nešto što će me, a i vas koji odlučite ovo čitati, pratiti dalje, je onaj osjećaj koji imaš sa 17, kada je sve na srcu i tako intenzivno osjećaš, od ljubavi do plavetnila neba.
Opet mi je 17...hm... ludo
|
