kyrael

I evo me opet.

Tu vama nudim svoju dušu, jer je u biti ne želim nikom drugom ponuditi.

Jer svi žele nešto od mene. U biti svi žele samo dijelove mene, kao da sam ponuda na prokletom švedskom stolu. Svi bi samo dijelove onoga što njima odgovara, nitko ne i cijelu mene.

Šetam mračnim gradom maloprije, i prolazim kraj poznatih lica sugrađana, zatvorenih u svoje male urede, radionice, i smješkam se zlurado, jer mi je lakše kad vidim da nisam jedina koja ne može izdržati pritisak meni bliskih pa bježim u sammoću.

Odbijam se opravdavati.

Odbijam se dati nekome tko ne želi cijelu mene.

Odbijam dopustiti da mi netko tko nema prava uređuje život.

Odbijam dopustiti i onima koji imaju prava da mi određuju život.

Odbijam slušat one koji mi kažu da su pametniji od mene.

Odbijam poštivati nekoga za koga znam da nije vrijedan poštovanja, bolja sam od toga.

Bolja sam od njega i njega i ovog i onog i svih za koje sam samo švedski stol, nasmijana djevojka koja daje sve od sebe da ugodi, i neću vam dati da uzmete ono što želite a ostalo ostavite.
Neću vam više dat da mi uzmete išta.

Neću vam dati sebe
 

Jel se pitaš što ćeš sa životom?

Ja da nekako, jer sam po svom dobrom starom običaju razapeta. Između dvojce, razuma i osjećaja, mira i ludila. I svako ima svoju dobru stranu.

Jel te iko ikada uzeo u naručje i nosio kao dijete? Čak i sa ovoliko godina koliko danas imaš. Šaptom za koji se nadao da ga ne čuješ pitao i sebe i tebe i Boga kako da te se odrekne, kako da ti odoli. A vrisak u tvojoj duši postavlja isto pitanje.

Jesi li ikad sjedio kraj nekoga, smiješio si i pričao i bio mrtav iznutra.

Ludilo, neobuzdana strast, nemoguća ljubav. Sve ima svojih dobrih strana. I loših. Jer i dalje plačem.

A mir mi nekako ne pruža mir. Samo prazninu. Napor za održavanjem sreće koju zapravo ni ne osjećam. Samo privid.

I spoznaja da iz ludila nema života.

I onaj osjećaj kojeg se ne mogu riješiti da će kompromis donijeti samo malu smrt.

Opet ću noćas moliti da mi da smisao, odgovor ili uputu, znak, nešto. Mislim da ni noćas neće.

Negdje tamo, na nekom mjestu u neko vrijeme postojala je žena koje zapravo nije bilo. A voljela je muškarca koji nije postojao.

Da se razumjemo, i žena i muškarac su fizički postojali i bili tu, ili su to možda bile njihove ljušture, koje su oni samo ponekad naseljavali. Jer tog muškarca nitko nije poznao a tu ženu nitko nije vidio.

I sad misliš ova se sigurno napušila jer njih nema, ako on ne postoji a nje nema.

Ali postojali su, jedan za drugog makar. Jer zbilja nitko nije znao da on postoji ili da je ona tu.

Stvar je u tome ... u čemu je stvar, stvar je da vi vjerujete u fasade.  A fasade nisu ljudi. Vidiš njenu fasadu i misliš da je ona netko skroz drugi, optimistična i vedra i pomalo šašava i klaun. Ali to je samo fasada, iza koje nitko nije vidio. Osim muškarca koji nije postojao. Iza njene fasade skrivala se mračna žena, puna tajni ko duboko jezero (da stari književni klišej, al odgovara zar ne?). Iza blagog osmjeha skrivao se prezir, iza duhovitosti cinizam, iza optimizma bol i smrt i mrak.

A muškarac koji nje postojao je bio sve to. Sve što je ona, i zato su se privlačili onako neumitno, dok ni nisu znali onako svjesno da onaj drugi postoji.

Život? Sudbina? Karma? Patetika...

Samo je žena koju nitko nije vidio znala da muškarac koji ne postoji zapravo postoji. Postojao je za nju i zbog nje i ona ga je otkrila, vezala za sebe i nije ga mogla pustiti, disala je njegov miris ko i on miris njene kose.

Bio je sve što i ona i ona sve što i on, i nisu mogli jedan bez drugoga, i nisu željeli jedan bez drugoga. Jer na kraju dana samo je on znao da je ona tu, i samo je ona znala da on postoji. A nitko se ne želi odreći svog postojanja. Osobito ne tama

Negdje u mojoj glavi je Nick Cave bog i ima odgovore na sva moja pitanja.

Šta ste sad tako zgroženi? Dakako da je mračan. I ja sam. Možda me zato Nick toliko privlači, jer volim mračno, volim komplicirano, i kako kaže moj frend svaka žena voli dobrog barabu. A Nick je sve to. I pjeva o ljubavnom pismu od 200 riječi i povratku, al mene muči više odlazak.

Pitala sam te neki dan da li želiš prekinuti i rekao si da ne. Ono što sam ti zapravo htjela reći, ali neću  pa ću samo napisati ovdje je da ako želiš da odem da mi to moraš reći. Jer sama neću moć otići. Neću moć sabrati snage i volje da odem. I zapravo ne želim otići pa molim i sebe i tebe i Nick i Boga da čitaš među redovima jer ne želim otići, ma koliko govorila da idem. Samo još malo vremena, samo još malo, makar boliko ovoliko koliko boli i makar plačem sad dok ovo pišem, al daj mi još samo malo vremena da budem tvoja i osjetim tvoj miris kad uđem u kuću i okus na svojim usnama, daj mi još samo malo vremena da budem potpuna, da budem mirna dok sam stobom u onim prekratkim ukradenim trenutcima. Daj mi još malo vremena i reci mi da ne idem, samo da skupim malo snage, i malo hrabrosti, da očvrsnem i onda ću otići, i napraviti pametnu stvar i obećajem bit ću pametna i pustiti te i bit će sve ok. Samo me zagrli još na tren dok onako topal ležiš kraj mene, da mogu mirno spavati u tvojim rukama.

Daj mi još samo malo vremena.

Slavimo rođendan jučer, u biti sretna prilika, ili bi trebala biti, ali smo načeti, svi od reda. I oni koji su upravo prekinuli, i oni u "sretnim" vezama, i oni koji čuvaju tajne, a to sam ja.

Nekako ne uspjevam sakriti tugu sa lica zadnje vrijeme. Bojim se da će me ljudi počet čitati.

I u jednom trenutku prijatelj kaže još jednu od onih istina koje opale šamar. Kaže on, u biti nikad ne preboliš, samo malo zarasteš, zacijeliš i kreneš dalje, al dio te osobe uvjek ostaje s tobom, do kraja života, a dio tebe uvjek ostaje s njom.

Znam da nas čeka kraj, ne tako skoro, ali su nam dani odbrojani ljubavi, i svaki dan koji prođe u ludnici posla ili obitelji je jedan dan manje. Jer sam odredila dan našeg kraja, dan preko kojeg ovo više ne smije trajati.

I ova istina, još jedan šamar od čovjeka koji je u biti plakao nad svojom sudbinom je pokrenuo i moje suze nad našim sudbinama, mojom i tvojom i onom zajedničkom.

Vrijeme nam je odbrojano i svaki dan je jedan dan manje, ali ti to još ne znaš. Ja znam, i kad dođe kraj dio tebe će ostati ovdje uz mene... uvjek ovdje blizu mene postoji još dio tebe. Sad znam što je Urban htio reći.

Ostavit ćeš trag na meni, kao voda na kamenu što ga izbrazda, obilježi i oteče, val za valom. Tragovi na kamenu...

I moj život kao trag na vodi, lagano uzburkavanje koje će nestati u onom cijelom moru, al na kraju napravi razliku u svemu...
 

Dvije mene

i

dva tebe.

Tvoja je djevojka raspuštene kose.

Moj je muškarac sa sjajem u očima.

Zima je potamnila tvoj sjaj

i sakrila moju kosu...

Svako toliko u razgovoru kažem nešto, neku istinu, za koju tek kad izađe na svjetlost dana shvatim koliko je zapravo... istinita. Ispričavam se zbog prejednostavnog izbora riječi, al to je to. Nema se više za reći od toga.

Trenutak shvaćanja, trenutak spoznaje te potrese kao šamar. Ne toliko bol, koliko šok, oni trenutci šutnje nakon izjave i spoznaja  - da, to je to.

Našto što je već dugo tu, ali zbog sljepoće ili zbog toga što ne želim vidjeti ostaje skriveno. Dok moja podsvjest i jezik ponekad brži od pameti ne lansira.

Već ih ima i nekoliko antologijskih, ili bi barem bile antologijske kad bi ikome osim ovdje mogla reći kome, kada i zašto su rečene. Ovako samo ti i ja shvaćamo istinu u mojim riječima. U onome da nema racionalnosti, u onome da postoje dva dijela tebe, onaj za svijet i onaj koji je moj, u tome da me se ne možeš odreći.

Šamar za oboje.

Stiskanje zuba, trzaj bijesa i tuge nad sobom, slijeganje ramenima i idemo dalje.

Smješak, nastavak razgovora, pravljenje da ništa nije rečeno jer u biti nitko ne želi kopati po istinama. To nije ugodan posao.

"Što kažeš na to vrijeme danas?"

Odahnula sam danas kada sam vidjela da je naš stol prazan i konačno smo, kriomice, sjele za taj zaklonjeni stol.....

Isti stol, isti početak, obrnuta situacija. Danas je ona sasula svoju tugu i suze u moje krilo.

A razgovor je počeo njenom letargijom i mojim pitanjem "Kako je umro?"

Stol u birtiji koju drži prijatelj, birtiji baš u pravom smislu te riječi, bastionu mačizma sa kalendarom sa golim ženama na zidu. Ali to nas ne smeta, jer se ovdje skrivamo. Nitko ne bi rekao da smo tu. Ona je mondena, ja pokušavam, al kad zagrebeš, kad probiješ oklop krajnjeg realizma naći ćeš i dalje one tužne djevojčice, nesigurne u sebe.

"Mislila sam da će biti ovdje zauvjek."

Nitko nije draga. Ni ti ni ja nećemo biti. Nervozno se igra s upaljačem, zadnjem zadružnim kojeg imamo, jer jedna od nas dvije stalno gubi svoj.

Suze su krenule, a ja se dižem sa svoje klupe, uguram se do nje i zagrlim je. Šutim dok jeca i samo ju držim i gledam dim kako se izvija iz zaboravljene cigarete u pepeljari. To je sve što možeš ionako.

Zvoni joj mobitel, njena mama, i suze prestaju, oklop se opet navlači i ide se dalje.

Samo je bitno funkcionirati.

I da imaš nekog tko te tiho grli dok ti plačeš.

Teško se prisiljavam danas pisat. Ne znam zašto, jer ovo je prvi put tokom ovih tjedana emocionalnog užasa da sam dovoljno mirna da ne vrištim ili plačem. Zimska depresija? možda. Stres? Danas mi je čovjek kojeg cijenim više od svega rekao da je to izmišljen koncept. I nakon ovih tjedana poslovnog i privatnog urnebesa začinjenog trima smrtima ljudi koje sam voljela, cijenila ili borila se s njima, mogu samo reći - sve se svodi samo na to da funkcioniraš, Svejedno je kako si, samo dok funkcioniraš.

I nakon sveg tog ludila danas mir.
U biti prvo pomirbeni sex. Divna stvar, sve što obećavaju jer započinješ na valu ljutnje koje zajedno sa strasti među vama daje gorivo sexu, činu samom.

A čin je dva put jači, dva put slađi i gori sjajem i vrućinom duplo žešćim nego inače.

Grebeš po meni dok te goni bijes, ostavljaš svoje tragove na meni, obilježavaš me kao svoju i ponavljaš mi - moja si, moja si, moja si, a svaka ogrebotina, svaka modrica tvog divljaštva na mom tijelu to potvrđuje. I vraćam ti istom mjerom jer dok me trgaš ja te grizem i šapćem kako si moj. I ja tvoja, bez realnosti, bez racionalnosti, bez početka i bez kraja, samo trenutak. ovaj. sada. tvoje tijelo i moje. privatni svemir...

Ljutila sam se na tebe onaj dan kad si rekao da će samo smrt bit kraj među nama. Pitala sam se gdje je život. Moj barem. Pitala sam se što sam mogla napraviti da ti odolim, da te udaljim od sebe, da te odbijem, ali i sada nakon toliko vremena se ne mogu domisliti. Čak ni nakon izgubljene bitke ovaj general ne zna gdje je bilo rješenje za pobjedu. Makar Pirovu pobjedu, jer od kad te imam otvorio si mi čitav novi svijet. Svijet zanimljiv i uzbudljiv, pun užitka ponekad i boli, često smijeha, katkad čežnje, bez pravila, bez.... granica. Imaš pravo, ne može se uvijek racionalizirati.

Ne vjerujem u intervencionalističkog boga kaže Nick Cave, ali ipak moli da ju dovede u njegove ruke.

Možda me Bog doveo u tvoje. Možda i nađem mir. Danas ga imam. Po prvi puta u dugo vremena, jer si ti moj i ja tvoja, u tvojim rukama
 

Zapela sam negdje na pola puta između hedonizma i bola, one amplitude koje sam prije mrzila sada uživam u njima, ali sam i sama svjesna činjenice da se hedonizam kažnjava.

Sve se na kraju kažnjava, Ili možda ja samo mislim tako.

Katolici imaju u sebi neki mazohizam koji je dio njihove prirode, valjda od tuda svi oni sveci i mučenici. A da bi bio svetac moraš se prvo pošteno namučit.

E pa mučim se al ne pošteno. Nisam poštena, ni malo. Prema nikome od svih nas ovdje zatvorenih u ovom začaranom krugu. Al svi još dišemo nekako pa dok ide ide.

Kad se razbije plakat ćemo, prihvatit razapinjanje, posuti se pepelom i nakon nekog vremena pokušat krenut dalje. Sve što treba, samo da se ide dalje, samo da se funkcionira. Kurve smo...

Mučim se al ne pošteno. Muči me on, a i ja njega, valjda iz neke objesti, valjda iz nekog sadizma koji se probudio iz prkosa svom mazohizmu koji dišem. Mučiš ga ti ljubavi, jer tebe mrzi najviše na svijetu, od svih. A ti imaš sve što je on ikad želio. Pa i mene, makar još ne zna za to.

Rastežete me oboje, svaki na svoju stranu, svaki sa svojim željama i osjećajima, svaki sa svojim potrebama i boli. A ja sam već sada razapeta kao na križu. I želim tebe. A neću reći... kurve smo.